Tajnax01-05-2008 Vreme: 10:45 amOdlucili
smo da ostanemo drugovi. Rekao je „smiri se, nismo primitivci- zašto da
se svadjamo i mrzimo poslije svega?” Stajala sam nepomicno, uz ciklame
na stolu—koje samo razumiju ljubav. „Niko me sada ne moze shvatiti”
progundjala sam stezuci usne pune njegovih poljubaca, rijeci, pjesama…
„Šta ćeš sa ovim mojim pjesmama?” pitao je radoznalo. „Hoću da ih cuvas-
zauvjek! Obecaj da hoćeš?” Zagrlio me tada cvrsto, cvrsto i nije pustao
sve dok nisam obecala da ću sacuvati te proklete pjesme, da ih neću
zapaliti, baciti, pocjepati u hiljade komadica. Znao je da ne krsim
obecanja. Znao je isto da će jednom da mi zamirise more, jednom kada
zakuca D-mol– kada uz mene nebude svih onih koji bi trebali da budu tu, I
kada u nekim drugim sjajnim ocima ne pronadjem dio njega koji tražim…
Znao je da će te pjesme da izbrisu bol I da me vjecno, do beskraja –samo
vole… Odlucili smo da krenemo svako na svoju stranu. A sretali smo se
često na raskrsnicama gradova, na chatovima, razmjenjivali smo
email-ove, sms-ove, ispijali smo čak I kafe, tekile, sate … Sudarali smo
se kao vjetrovi u krosnjama… Pricao mi je tada koga je upoznao,
pokazivao mi je slike, pitao za mišljenja—a ja sam-- ne znam ni sama
zašto mrzila sve to… I nisam mogla da se obuzdam,iako sam zaista
pokusavala. Zeljela sam da kažem „Imam I ja nekoga”, ali nisam nikada
smogla snage da to izustim. Možda zato što su svi ti ‘drugorazredni’ u
moj zivot dolazili na kratko I oduzimali mi vrijeme koje sam namjerno
trosila da samo njega zaboravim. Posljednji put kada sam ga vidjela, bio
je sasvim srećan I divan. Odlucila sam tada da mu kažem da ne želim
vise nasa susretanja…Jednostavno nisam mogla da mu budem samo ‘drug’ I
zato sam morala prekinuti svaki kontakt sa njim. Ne volim mucenje, ni
bedak… Rekao je da je totalno zbunjen, da sam mu najbolja drugarica, da
je povrijdjen, da to nije ocekivao, ali je untaoc svemu prihvatio moju
odluku…. I onda, kada sam mu se zahvalila, dramski je izrecitovao stih
od Trifunovica: „Ima nešto u tom što me nećeš, od te laži načisto
umreću...Ima nešto u tom što me nećeš i u tome što ja tebe...” „Neću” je
izostavio… Tako tipicno- srceparajuce.. Pozdravili smo se, uz zagrljaj I
mali poljubac u obraz--- kao sto smo to uvijek cinili. Gledala sam ga
kako polako odlazi u nedohvat. Odlazila sam I ja u neki novi svjet. Nema
malih boli kada se rastaje. Bilo je cudno, ali osjecala sam se
oslobodjeno, vise srećno, nego tuzno, leprsavo, ali nostalgicno…
Neopisiv je osjecaj kada se covjek pozdravi sa navikama, I krene na put
iz sredista tuge u nepoznato ---negdje… Zadovoljna sam sto sam najzad
smogla snage I krenula ka izlazu--- jureci između ociju I palca na
desnoj ruci, preko grudnog kosa,rebara, stomaka i koljena: preko staze
urezane u tijelo sto vodi iz oblaka na zemlju, sa zapada na istok- KUCI…
Usla sam tako zadihana u novu etapu, novu dovrsenost I sada stojim sva
rascupana na samom početku 'rasipanja' svega sto u sebi nosim…
Drugarstvo poslije ljubavi za mene nije moguće...
Prijem 
