Blog
frit MOREPLOVAC
09-06-2008 Vreme: 08:42 pm
Dosadni uvod: Dan počinje obično nekim uvjetovanim događajem,recimo budilnik,telefon,ili pak spontano budjenje,tj naspavanost.Taj način buđenja gotovo da ne pamtim ali sjećam se jednog otoka ,po imenu vjerovatno nepoznat vecini,na jedno 4-5 milja od kopna i na pola milje od jednog veceg otoka,Jadran. Toni,mada mu je ime ustvari Sergio,je imao nona,ribar koji je odavno digao ruke od tog posla ali koču nije iz nekog razloga htio prodati,stajala je van marine u jednoj uvalici i osim nas nekoliko koji smo povremeno tamo odlazili da se iznapijamo ili eventualno nekoj kontinentalnoj studentkinji pokažemo draži morske bolesti na ukotvljenoj barci,ničemu nije služila. Tonijev nono je tvrdio da može sa njom da odnavigava do obale bjelokosti hvaleci svoju koču koja je izgledala vrlo jadno,i naravno nitko nije vjerovao u to,niti nam je padalo napamet da se bacimo na more sa njom dalje od 300 m.Pošto je toliko zloslutno škripala da se imao osjećaj da ćemo se svakog trena naći na hrpi dasaka koje plutaju po vodi. Koča je imala makinu u donjoj palubi,bio je to stari aran,jednoklipna pouzdana makina i znalo se da će se prije raspasti brodica nego što ona zakaže,to je jedino radilo kako treba.Gornja paluba je bila prostrana,posto nije bilo ništa od ribarske opreme,kabina doduše nije imala staklo ali najlon je gotovo savršeno zamjenio funkciju,nešto prije ovog što je bitno za ovu priču očistili smo kormilo od dagnji i morske travuljine jer je gotovo bilo van funkcije. Brod je bio spreman da zaplovi ''''''''''''''''''''''''''''''''''''''''''''''''''''''''''''''''''''''''''frit o MOREPLOVAC..... Zima je bila već na pomolu i otjerala i one zadnje turiste koji su zaostali iza ljetne jurnjave ka moru,more je dobilo onaj izgled koju vecina ljudi koji idu samo na ljetovanje neznaju,nimalo privlačan prizor,sivo nebo spojeno sa sivim morem,neki konstantni vjetar i miris koji je djelovao pomalo budjavo,doduse ovdje gdje se događa priča more je uvjek pomalo buđavo. Nemogu reći da mi ideja da se otisnem na sinje more i ranije nije padala na pamet ali ovaj put sam ozbiljno odlučio da krenem stopama Kustoa ili bar Željka Malnara.Doduše nisam namjeravao roniti pošto sam se pomirio sa tim da ako mi zaroni glava izroni guzica i obratno,i tako je do današnjih dana. Znao sam da jedan od većih jadranskih otoka iza sebe krije nekoliko malih i tada su bili turisticki gotovo nepoznati,čini mi se zbog vode,a znao sam da su i nastanjeni,i negdje u svojoj imaginaciji sam imao sliku da tamo boduli love ribu sa kopljima i žderu je sirovu jer nisu otkrili vatru. Toni je pristao nakon dugog ubjeđivanja da krenemo slavnim stopama Kolomba ili bar Magelana,pošto sam bio toliko svjestan da sam necu nikad uspjeti ni okrenuti koču u smjeru mora a kamo li otploviti negdje.Mada sam onako kao usput u više navrata Tonijevog nonu ipak priupitao jel njegov brod uistinu toliko pouzdan koliko on to priča,i jedino sto sam uspio saznati pouzdano je da je bio pouzdan prije 15 godina kada je on prestao ribariti,a njemu je otprilike tu vrijeme i stalo i prelilo se sa bevandom. Morao sam vjerovati da ti stari brodovi nisu kao ovi novi,i mada izgledaju kao nešto sto po svim zakonima fizike mora biti na dnu mora,ipak je to rucno djeljani brod,sa drvenim vezama,nepotopiv! Naravno ,sa malo manje godina nego sad ta odluka i nije bila nešto posebno,prvi otok do kojeg smo trebali doploviti se lijepo vidio sa kopna,i trebalo je samo zaobići njega i doći do destinacije koja je bila nezanimljiva svakom normalnom,medjutim meni je u najmanju ruku krila sva blaga gusarska i štati znam šta mi je sve tada padalo na pamet da ću tamo zateći. Unoseći kašetu piva i konzerve u koču osjećao sam se kao da Pintu spremam za put koji će izmjeniti svijet i donijeti duhan europi. Naravno zanemarili smo da žene donose nesreću moreplovcima i da nesmiju nikako biti na dugim putovanjima,pretpostavljam zato jer bi ili one podlegle mornarskim potrebama ,ili bi se mornari međusobno poubijali zbog rasporeda korišćenja istih.No mi smo bili moderni marineri i nije nas bilo briga za ta pravila.Kao ni to sto bi Tonijev nono zavrsio na robiji ukoliko bi nas uhvatila obalska straža sa ovom kantom,koja usput rečeno nije registrirana već 15 godina ,i jedva se vidjelo ime ispisano škrabavim slovima bezbroj puta podebljavano'' LUCIJA''. Kanister lož ulja smo sipali u zahrđalo bure koje je bilo rezervoar,potegli neke ručice koje oslobode kardan koji je vodio do elise,i kao sto se pali motorna pila,povukli konop,sjecam se bar stotinjak puta .dok nije zabrektala makina,prije kao pojedinačni pucnji iz puške a zatim u ritmu mitraljeza,razbijajuci nam ušne opne i opasno ugrozavajuci da se naš plovni objekat raspadne u paramparčiće. Odmakli smo se u ćošak inače male prostorije i isčekivali ishod ovog procesa tandrkanja ,cviljenja,škripanja,uz opasno podrhtavanje cijele konstrukcije,i nakon nekog vremena ,stvarno se sve primirilo i došlo u stanje podnosljivog tandrkanja.Toni je rekao da je sve ok.mada mislim da je to rekao više da sam sebe utješi nego da saopći stručno mišljenje. Bilo je vrijeme da se popnemo na palubu,koja je inace bila tu iznad nas odvojena trulim daskama. Dvije nam i ne tako simpatične poznanice su se cerekale sjedeci na pramcu ločući naše dragocjene zalihe piva,ali to su bile ujedno i jedine dvije koje su bile dovoljno glupe da prihvate naš poziv na krstarenje. Toni je inace talijan,koji govori hrvatski dok se ne napije,ali poslije 3 pive kao da ga netko prebaci na materinji i to je bespovratno dok dobrano ne ishlapi,i to je bio jedan od problema kojih sam bio svjestan u ovom nasem pomorskom pohodu.posto moje poznavanje njegovog talijanskog je bilo jednako mom poznavanju bilo kojeg drugog jezika od kojeg nisam imao pojma. Nastavice se...... (mada svjestan da necu privuci paznju sa ovim pisanijem,dovrsicu cu ga zarad sebe)
Prijem 
